Blockchain tehnologija znatno se razvila u zadnjih desetak godina. Prve primjene blockchaina su uglavnom bile decentralizirane value kao što su Bitcoin, Litecoin i mnoge druge. Naknadno su počele nastajati i druge blockchain platforme koje su počele primjenjivati tu tehnologiju za naprednije koncepte, kao što su pametni ugovori. Jedna od tih platformi je Ethereum, koja je danas uvjerljivo vodeća platforma za pametne ugovore. Iako blockchain pruža određenu razinu anonimnosti, i dalje je moguće pratiti lanac izvršavanja transakcija i pametnih ugovora. To omogućuje analizu transakcija i moguće otkrivanje pokušaja prijevara. Kod pametnih ugovora je još moguće i provjeriti sam kod ugovora kako bi se osigurali da sve radi na način kako tvrdi stranka koja je napisala ugovor. Međutim, kod pisanja pametnih ugovora lako je napraviti greške koje nisu uočljive na prvi pogled a mogu dovesti do zlouporabe pametnog ugovora i gubitka sredstava.

Svrha Ethereum platforme jest izgraditi protokol za decentralizirane aplikacije koje mogu međusobno komunicirati na siguran način u smislu da ne postoji centrali autoritet koji garantira točnost informacija, nego se ona utvrđuje kroz konsenzus u blockchainu. Ethereum ovo postiže pomoću apstraktnog temeljnog sloja: blockchain s ugrađenim Turing-potpunim programskim jezikom koji omogućuje korisnicima da pišu pametne ugovore u kojima oni sami mogu definirati pravila vlasništva, transakcija i prijelaza stanja. Ovo svojstvo omogućuje pametne ugovore koji imaju različite primjene. Na primjer, moguće je napisati pametni ugovor koji isplaćuje zaključana sredstva na određeni račun kada se ispune neki uvjeti, kao što je istek vremena ili potpis sa strane nekog drugog računa. Također je moguće koristiti pametne ugovore kako bi se implementirale decentralizirane glasačke platforme, autonomne organizacije ili čak druge kriptovalute.

Dizajn Ethereum platforme slijedi sljedeća osnovna načela:

Jednostavnost: Ethereum protokol treba biti što je moguće jednostavniji, čak ako to znači manju vremensku i memorijsku efikasnost. Prosječan programer treba moći sam slijediti i implementirati cijelu specifikaciju. Ovim načelom se ispunjava vizija da je Ethereum platforma otvorena za sve korisnike.

Univerzalnost: osnovni dio dizajna Ethereum platforme jest to da ona nema specifične mogućnosti, već pruža Turing-potpun programski jezik pomoću kojeg programeri mogu izgraditi bilo koji pametni ugovor koji trebaju.

Modularnost: dijelovi Ethereum platforme moraju biti dizajnirani na tako da su što je moguće modularniji i međusobno neovisni.

Agilnost: detalji Ethereum protokola nisu zaključani i mogu se mijenjati kako bi se dodatno poboljšala skalabilnost i sigurnost cijelog protokola.

Bez diskriminacije i bez cenzure: protokol ne smije aktivno ograničavati i blokirati određene kategorije primjene. Programeru treba biti dozvoljeno da čak pokrene beskonačnu petlju unutar pametnog ugovora, dokle got je spreman plaćati za njegovo kontinuirano izvršavanje.

Svaki Ethereum račun se sastoji od 20-bitne adrese koja jednoznačno identificira račun. Svaki račun također sadrži sljedeće vrijednosti:

• Takozvani nonce, broj koji se povećava pri svakoj transakciji i služi kako bi se svaka transakcija mogla izvršiti točno jednom
• Trenutnu količinu ether-a koji se nalazi na računu
• Programski kod pametnog ugovora, ako on postoji za taj račun
• Spremište vrijednosti, koje je inicijalno prazno

Ether je naziv za kriptovalutu Ethereum platforme koja se koristi kao “gorivo” za plaćanje transakcija i izvršavanje pametnih ugovora. Načelno, postoje dva tipa računa na Ethereum platformi: vanjski posjedovani računi, koji su kontrolirani privatnim ključem, i računi pametnih ugovora, koji su kontrolirani programskim kodom pametnog ugovora. Vanjski posjedovani računi nikada nemaju kod pametnog ugovora, te vlasnici mogu nad njima izvršavati transakcija bilo kada potpisom navedene transakcije te njenim slanjem na platformu. S druge strane, računi pametnih ugovora mogu dobiti ulazne vrijednosti kroz druge transakcije te time izvršiti programski kod ugovora.

Programski kod pametnih ugovora pisan je jezikom niske razine koji je baziran na stogovnom virtualnom stroju pod nazivom “Ethereum Virtual Machine”, skraćeno EVM. Kako bi se olakšao posao programerima, napravljeni su programski jezici više razine koji se prevode u jezik niže razine koji koristi EVM. Jedan od tih jezika jest Solidity. On je statički tipizirani programski jezik koji je jedan on najraširenijih jezika više razine koji se koriste na Ethereum platformi.

Primjer pametnog ugovora napisanog koristeći Solidity:

pragma solidity>=0.5.0 <0.7.0;

contract Coin {
    address public minter;
    mapping (address => uint) public balances;

    event Sent(address from, address to, uint amount);

    constructor() public {
        minter = msg.sender;
    }

    function mint(address receiver, uint amount) public {
        require(msg.sender == minter);
        require(amount <1e60);
        balances[receiver] += amount;
    }

    function send(address receiver, uint amount) public {
        require(amount <= balances[msg.sender], "Insufficient balance.");
        balances[msg.sender] -= amount;
        balances[receiver] += amount;
        emit Sent(msg.sender, receiver, amount);
    }
}

Navedeni primjer pametnog ugovora implementira jednostavnu kriptovalutu s centralnim izdavateljem. Korisnici mogu slati valutu samo ako posjeduju barem vrijednost koju žele poslati.

Napadi na pametne ugovori često ciljaju određene propuste koje su programeri nenamjerno napravili pri pisanju pametnih ugovora. Pošto su sadržaji svih računa i transakcija na Ethereum platformi dostupni svima, bilo tko može analizirati programski kod ugovora koji je preveden u jezik niže razine. Neki od češćih propusta kod pisanja pametnih ugovora su sljedeći:

Pri definiciji funkcije koja izvlači sredstva iz pametnog ugovora, potrebno je provjeriti da li korisnik smije izvući tu količinu sredstava. Nakon što je količina sredstava izvučena, treba ju ukloniti iz stanja pametnog ugovora za tog korisnika. Međutim, tu je lako pogriješiti tako da se sredstva oduzmu tek nakon što se pošalju korisniku. U tom slučaju, ako korisnik pokuša izvući sredstva više puta za redom u kratkim vremenskim razmacima, moguće je da će uspjeti izvući veću količini nego što smije. Sljedeći primjer programskog koda sadrži ovaj problem:

mapping (address => uint) private userBalances;

function withdrawBalance() public {
    uint amountToWithdraw = userBalances[msg.sender];
    msg.sender.transfer(amountToWithdraw);
    userBalances[msg.sender] = 0;
}

U ovom primjeru, userBalances[msg.sender] se postavlja na nulu tek nakon što su se sredstva poslala korisniku. Ovaj problem se lako može riješiti na tako da se sredstva oduzmu prije slanja korisniku. Tada će višestruki pozivi pametnog ugovora poslati sredstva korisniku samo jednom.

zaključak.

[1] Plass, Jan L., Roxana Moreno, and Roland Brünken. Cognitive Load Theory. Cambridge University Press, 2010.

[2] Mayer, Richard E. The Cambridge handbook of multimedia learning. Cambridge University Press, 2005.

[3] Kirschner, P. A, Sweller, J. and Clark, R. E. Why minimal guidance during instruction does not work: An analysis of the failure of constructivist, discovery, problem-based, experiential, and inquiry-based teaching. Educational psychologist 41, no. 2, pp 75-86, 2006