UDP (User Datagram Protocol) protokol je protokol koji se nalazi na transportnom sloju OSI modela. Uz TCP tvori jedan od temeljnih Internet protokola. Protokol pruža nespojnu i nepouzdanu uslugu transporta paketa te je moguća međusobna komunikacija bez uspostava mreže. Kako je UDP beskonekcijski, nepouzdan protokol koji nema kontrolu toka koristi se za prijenos višemedijskih podataka i za usluge temeljene na principu zahtjev/odziv.

Postoji više vrsta napada na UDP od kojih detaljnije obrađujemo “UDP spoofing”, “UDP Hijacking”, “UDP storm”, “UDP flooding” i “UDP amplification”. Neki od spomenutih napada imaju cilj onemogućavanja rada servisa odnosno računala (DDoS) dok se drugi koriste za mijenjanje sadržaja paketa u mreži i lažno predstavljanje.

Keywords: udp; udp storm; udp hijacking; udp storm; udp flooding; udp amplification

UDP (User Datagram Protocol) je protokol transportnog sloja OSI modela. Za razliku od TCP protokola, UDP je beskonekcijski i nepouzdan protokol stoga nije potrebno uspostavljati vezu za razmjenu paketa. UDP koristimo za stvarno-vremene servise kao računalni gaming, video i audio komunikaciju, streaming itd. Kako je za sve te potrebe bitan vrlo brzi prijenos podataka i velika performansa, UDP dopušta odbacivanje umjesto obrade zakašnjelih paketa. Također ne postoji provjera grešaka unutar UDP-a stoga se dodatno poveća propusnost.

Zaglavlje UDP-a sastoji se od 8 bajtova fiksiranih podatak (Slika 1). Sastoji se od izvornišnih vrata, odredišnih vrata, duljine datagrama i kontrolne sume. Duljina polja za UDP vrata iznosi 16 bitova što omogućava raspon vrata od 0 do 65535. Vrata se koriste za razlikovanje različitih korisničkih procesa i zahtjeva. Duljina podataka označava duljinu zaglavlja zajedno sa duljinom podataka.

Iskorištavanje UDP protokola najviše se koristi za napade uskraćivanja usluge. U nastavku biti će pojašnjeni UDP obmana, UDP otimanje, UDP oluje i skeniranje UDP portova.

Napad UDP obmana iskorištava činjenicu da je UDP 'stateless' protokol. Kod protokola UDP, IP adresa je jedini način identifikacije računala. Pojednostavljeni primjer napada prikazan je na slici 2. Napadač ima cilj predstaviti se kao drugo računalo. Kako bi u tome uspio, sastavlja UDP paket u kojemu mijenja izvorišnu IP adresu u IP adresu žrtvinog računala. Takav paket koji sadrži 'spoofanu' IP adresu šalje se poslužitelju koji zatim šalje odgovor s najčešće velikim teretom prema žrtvinoj IP adresi. Poslužitelj ne zna kako je došlo do promjene izvorišne IP adrese te automatski odgovara na zahtjev. U ovome napadu, neposredni poslužitelj se koristi kako bi generirao paket koji je nekoliko puta veći od zahtjeva. Tako se efektivno povećava teret napada koji se šalje žrtvi. Faktor povećanja tereta jeee omjer veličine odgovora i zahtjeeva koji varira ovisno o korišptenom protokolu. Tako ako se koristi DNS veličina odgovora može biti 28 do 54 puta veća od veličinee zahtjeva. Primjerice ako napadač pošalje teret od 64 bajta prema DNS poslužitelju, poslužitelj može kreirati preko 3400 bajta neželjenog prometa prema žrtvi.

Napad UDP otimanje iskorištava to što UDP protokol nema servis oporavljanja od grešaka, ne garantira isporuku, integritet podataka, ne provjerava je li paket dupliciran te ne koristi resolijed paketa i sinkronizaciju. Kako je većinom korišten gdje je brzina isporuke paketa bitnija od sigurnog primanja paketa, ne koriste se redni brojevi kao kod TCP protokola. U ovoj vrsti napada napadač sluša vezu i čeka klijentove UDP zahtjeve. Na odabrani klijentov UDP zahtjev odgovara prije poslužitelja sa spoofanim paketom (Slika 3). Kako nema nikakve provjere klijent misli kako je paket dobio od poslužitelja. Na taj način moguće je poslati željeni teret prema klijentu koji može sadržavati maliciozne namjere.

[1] Plass, Jan L., Roxana Moreno, and Roland Brünken. Cognitive Load Theory. Cambridge University Press, 2010.

[2] Mayer, Richard E. The Cambridge handbook of multimedia learning. Cambridge University Press, 2005.

[3] Kirschner, P. A, Sweller, J. and Clark, R. E. Why minimal guidance during instruction does not work: An analysis of the failure of constructivist, discovery, problem-based, experiential, and inquiry-based teaching. Educational psychologist 41, no. 2, pp 75-86, 2006