U današnje vrijeme kada većina ima pristup internetu, mnogo je netočnih informacija kao i fotografija koje su naknadno uređene te značajno odstupaju od originala. Uređene slike viđamo svakodnevno na društvenim medijima, a ponekad toga nismo ni svjesni. Gotovo svaka fotografija koja se danas objavi u medijima je prethodno bila uređena u nekakvom programu (npr. Photoshop) u kojem bi se uklonili nekakvi nedostaci. Popularne osobe se nerijetko uporabom takvih alata nastoje prikazati na društvenim mrežama „ljepšim“ i „mlađim“ nego što stvarno jesu. Problem nastaje kada se izmijenjenim fotografijama nastoji prikriti istina kako bi se zavarala javnost ili kako bi se nekome naštetilo. Navest ćemo nekoliko načina na koje bi smo mogli detektirati izmijenjenu sliku.

Prvu digitalnu fotografiju skenirao je Russell Kirsch 1957. godine, gotovo dvadeset godina prije nego li je Steve Sasson 1975. godine izumio digitalni fotoaparat. Analogne fotografije nastaju kada se film izloži svijetlosti, tada se u filmu događa kemijska reakcija i pohranjuje se zapis na njega. Za dobivanje digitalne fotografije potrebno je imati jako velik broj senzora koji detektiraju jedan piksel u nekom trenutku, zatim se ti pikseli povezuju u smislenu sliku koja se na pohranjuje u memoriju u obliku jedinica i nula. U tu svrhu koriste se CCD (Charge-coupled device) i CMOS (Complementary Metal Oxide Semiconductor) senzori.

Ponekad se fotografije koje su izmijenjene mogu lako detektirati ljudskim okom. Takve fotografije najčešće su djelo nekog amatera koji ne obraća dovoljno pažnje na detalje. Jedna od tehnika koja se pritom može koristi je da gledamo sjena na slici. Svijetlost bi na fotografiji za sve objekte trebala dolaziti iz istog smjera te bi se smjer sjena trebao poklapati. Ponekad uređivači zaborave dodati sjenu za objekt koji su dodali u sliku, tada je očito da je slika izmijenjena. Poznate osobe nerijetko se znaju zaigrati previše u Photoshopu te prilikom uređivanja fotografije zanemare pozadinu. U tom slučaju možemo primijetit niz nelogičnosti kao što je npr. zakrivljenost nekih objekata unutar slike. Dodavanjem nekog objekta u sliku nerijetko se dogodi da se tonovi boja ne poklapaju te je na prvu moguće zaključiti kako se radi o uređenoj slici. Ponekad osobe koje uređuju fotografiju koriste uzorke te slike te ih postavljaju na određena mjesta kako bi sakrili neki detalj fotografije. Takvu metodu nije lako otkriti ljudskom oku, potrebno je tražiti uzorke koji se ponavljaju. Detekcija ljudskim okom moguća je kod lošije uređenih fotografija. Alati za uređivanje slike dovedeni su do te mjere da profesionalci s lakoćom mogu zavarati publiku. Tada za detekciju izmjena u slikama moramo koristiti druge metode.

Svaka fotografija danas ima svoje metapodatke. Analizom metapodataka možemo iščitati informacije koje se ne prikazuju na slici. U metapodacima znaju pisati GPS koordinate, datumi nastajanja fotografije, datum zadnje izmjene, uređaj s kojim je fotografija snimljena i slično. Treba imati na umu da je metapodatke moguće izbrisati i izmijeniti, stoga ovu metodu treba koristiti s oprezom. Ukoliko se metapodaci očito razlikuju sa fotografijom tada možemo zaključiti da se nešto sa slikom uređivalo. Na primjer ukoliko je na fotografiji vidimo Sunce, a u metapodacima je navedeno da je snimljena navečer, tada treba posumnjati da se nešto izmijenilo. Pritom treba razlikovati datum snimanja i datum stvaranja slike.

[1] Wang W., Farid H.: Exposing Digital Forgeries in Video by Detecting Double MPEG Compression

[2] A. Gironi, M. Fontani, T. Bianchi, A. Piva, M. Barni: A VIDEO FORENSIC TECHNIQUE FOR DETECTING FRAME DELETION AND INSERTION

[3] https://www.forensicfocus.com/articles/forensics-bitcoin/